1. Ban hrvatski i drugi vojni časnici:

 

          Barun JOSIP ŠOKČEVIĆ, hrvatski ban, podmaršal, učenik. Rođen je 7.ožujka 1811. godine u poznatoj graničarskoj obitelji u Vinkovcima koja je Monarhiji dala veći broj podčasnika i časnika. Nakon pučke škole i dva razreda realke  (gimnazije) 1823. odlazi iz rodnog grada na vojnu akademiju u Bečko Novo  Mjesto, koju završava izvanrednim uspjehom 1830. godine. Vojna karijera u Habsburškoj monarhiji bila mu je sjajna; počeo je službu kao zastavnik u pješačkoj pukovniji, brzo je napredovao u mirnodopsko i ratno vrijeme, u ljeto 1848. postaje pukovnik i zapovjednik 37. pješačke pukovnije u Lavovu, sastavljenom većinom od Mađara; s njom opsjeda i osvaja Veneciju te slama talijansku protutaustrijsku pobunu krajem godine. S 38 godina dobiva čin generala bojnika, dok u 46. godini svoga života postaje podmaršal pa je sa službovanja iz Slavonske vojne granice premješten u Vrhovnu vojnu komandu u Grazu. Kada je obolio tadašnji hrvatski ban Josip Jelačić (1858.) car Franjo Josip I. ga imenuje banovim zamjenikom i šalje  u Zagreb. Poslije smrti bana Jelačića premješten je za zapovjednika Banatskog generalata sa sjedištem u Temišvaru. Uz brojna carska vojnička odlikovanja 1860. uzvišen je u stalež austrijskih baruna.

          U ljeto 1860. car ga imenuje za novog hrvatskog bana na preporuku Bosansko-srijemskog biskupa J. J. Strossmayera. To je godina velikih promjena u habsburškoj politici. Car odustaje od neoapsolutizma koju je provodio ministar Bach te narodima pod Austrijom obećava slobodni razvitak. Zato im za politiku prema Hrvatskoj odgovara podmaršal Šokčević koji ima obostrano povjerenje i narodno i austrijsko. Ban Šokčević je početkom srpnja svečano dočekan u Zagrebu. Odmah počinje politiku ponarođivanja službenog jezika u upravi koji je zadnjih 10-ak godina bio njemački. Činovnici moraju učiti hrvatski i prema narodu se ophoditi obzirno, u protivnom im prijeti otpust. Ta odredba vrijedi i za učitelje i profesore u školama, pa i u našoj vinkovačkoj Gimnaziji. Odmah se mijenja i stil odijevanja jer ban ukida zabranu narodnog odijevanja. Ban obećava svoje banovanje u Jelačićevu duhu.

          Na osnovi carske Listopadske diplome, ban Šokčević saziva najprije Bansku konferenciju od 55 hrvatskih uglednika da urede novi izborni zakon za Hrvatsku i daju hrvatske prijedloge o preuređenju Habsburške Monarhije. Hrvatski su zahtjevi isti kao i narodni zahtjevi 1848. godine, a to su cjelovita Hrvatska i federativna Monarhija. U duhu demokratizacije u cijeloj državi i u Hrvatskoj obnavljaju se političke stranke. No, car se predomislio početkom 1861. izdavši tzv. Veljački patent, kojim osniva Carevinsko vijeće u Beču i upravu državom ponovo centralizira s manjim ovlaštenjima uspostavljenim zemaljskim saborima. U tom se duhu održavaju Hrvatski sabori 1861. i 1865. pod predsjedanjem bana Šokčevića. Hrvatski sabornici nisu jedinstveni kako urediti odnose s Mađarima i Austrijancima, a pojavila se i starčevićanska opcija o samostalnoj Hrvatskoj.

          Iako je Hrvatska razjedinjena u njoj se polako budi gospodarski život ponajviše u gradovima Zagrebu, Rijeci, Karlovcu, Osijeku, Vukovaru i Zemunu. Rijeka Sava je glavna žila kucavica, grade se željezničke pruge, sam ban Šokčević predlaže trasu Vukovar-Vinkovci-Zagreb-Rijeka. U Zagrebu je 1864.godine organizirana Prva dalmatinsko-hrvatska-slavonska gospodarska izložba na prostoru gdje je današnji HNK, koja je pokazala da je Hrvatska krenula putem industrijalizacije, a na veleposjedima u Slavoniji pojavljuje se prva mehanizacija u obradi polja.

          Na Šokčevićevim putovanjima kroz Hrvatsku narod piše transparente:»Dao Bog dao Šokčeviću bane, da nam sreća sad po Tebi svane, zdravo bane, zdravo diko naša, u Tebi je prava nada naša!».

           Ban Šokčević je često svraćao u Vinkovce kako kao vojnik tako i kao ban. Kao banski zamjenik i ban 1858.,1860. i 1861. je svraćao majci Elizabeti, a posjećivao je i Gimnaziju. Tom je prilikom obilazio učionice, propitivao učenike sam ili s nastvanicima, raspitivao se o radu i poteškoćama. Izvori bilježe da je u svakom razredu dočekan kratkim učeničkim pozdravnim govorom a na izlasku bio počašćen uzvikom: Živio. Na kraju bi se ban zahvalio gimnazijskim nastavnicima na njihovom radu na oživljavanju narodnog osjećaja.

          Godine 1866. Austrija gubi rat s Pruskom i definitivno je izbačena iz igre oko njemačkog ujedinjena. Cijela je Monarhija u krizi, država se raspada, želeći opstati nosioci vlasti, Austrijanci pribjegavaju nagodbi s Mađarima. Hrvatska je prepuštena dogovoru s Mađarima. Car Franjo Josip I. bit će okrunjen za mađarskog kralja u Budimu. Na svečanost je pozvana i hrvatska delegacija na čelu s banom Josipom Šokčevićem. Ban se smatrao izigranim od Austrijanaca i podnosi ostavku. Dana 27. lipnja 1867. razriješen je banske dužnosti. Iduće je godine umirovljen od Vojne komande i cara, povlači se iz političkog i javnog života Hrvatske, seli  u Graz, potom u Beč.

          Jednom je rođaku kasnije izjavio: «Takve nepravde nijesam mogao više trpjeti i zahvalio sam se; jer – kada ne mogu kako hoću, neću ni kako drugi hoće...Ovako je poštenije i časnije po mene».

          Umro je u Beču 16. studenog 1896. godine gotovo zaboravljen. Krajem svibnja 2002. posmrtni ostaci bana Šokčevića preneseni su u rodni grad Vinkovce, te sahranjeni u grobnoj  kapelicu sv. Magdalene koju je dala sagraditi njegova majka Elizabeta.

    

                                  31. svibanj 2002.

 

          MAKSIMILIJAN ČIČERIĆ, general, učenik. Rodio se u Aradu (Rumunjska) 3. ožujka 1865. u  graničarskoj hrvatskoj obitelji. Nižu gimnaziju završio u Vinkovcima 1880. Vojnu akademiju je završio u Bečkom Novom Mjestu 1884. Kao poručnik je određen 38. ugarskoj pješačkoj pukovniji, a nakon završetka Ratne škole u Beču godinu dana poslije postaje natporučnikom. Od 1893. do 1902. je predavač na Ratnoj školi ratne povijesti i vojne geografije. Dvije godine je vojni izaslanik u Manđuriji, 1905. vraćen je u Zagreb te s činom pukovnika namješten  u  domobranskom stožeru XIII. korpusa. Do Prvog svjetskog rata službuje u različitim vojnim formacijama austro-ugarske vojske i napreduje do general majora. U ratu je na zapovijednim dužnostima na balkanskoj i  ruskoj  fronti te je sudionik u brestlitovskim pregovorima krajem 1917. godine. Zadnju godinu rata je na talijanskoj fronti pod zapovjedništvom proslavljenog  feldmaršala Svetozara Borojevića zapovjednika cijele austro-ugarske fronte. Umirovljen je krajem 1918. godine u Beču gdje živi sve do 1942. a onda se vraća u Zagreb.

          Napisao je više vojnih djela objavljenih u Beču i dnevnik na kraju Drugog svjetskog rata u Zagrebu.

          Umro je u Zagrebu 8. studenoga 1948.

 

          Dr.med. EUGEN MISKOLCZY, major, vinkovački gradski liječnik, učenik. Rodio se u Vinkovcima 16. siječnja 1907. Tu završava pučku školu i gimnaziju 1925. godine kao jedan od najboljih učenika gimnazije. Studij medicine završava u Beču 1931., pripravnički staž odrađuje u bečkim i zagrebačkim bolnicama. Godine 1933. vraća se u Vinkovce gdje dobiva dozvolu za rad kao gradski liječnik. U vrijeme Drugog svjetskog rata kao dragovoljac radi u đakovačkom logoru  pružajući nesebičnu pomoć svim logorašima, kako Židovima tako i Romima, te zatočenim Hrvatima. Posebice brine za židovsku djecu koju je uz dozvolu logorskih vlasti smjestio u židovske obitelji u Osijeku i Vinkovcima.

          Da bi izbjegli hapšenja i deportaciju u logor svi članovi njegove obitelji su se prebacili u Hrvatsko primorje. Dr. E. Miskolczy se 1942. prebacuje u partizanski, antifašistički pokret. U početku je u sanitetskoj jedinici, a zbog poznavanja više jezika krajem 1943., postaje časnik za vezu između Glavnog štaba Hrvatske i  britanske vojne misije koju je predvodio Randolf Churchill. Tijekom 1944. godine zapovjednik je saniteta u III. banijskoj i IV. ličkoj partizanskoj brigadi. Na kraju rata imenovan je direktorom bolnice u Karlovcu.

          Primio je ratna i prva poratna priznanja i odlikovanja.

          Umro je 18. siječnja 1947. u Karlovcu, sahranjen u Vinkovcima u obiteljskoj grobnici na židovskom groblju.

 

          DAVID FRANKFURTER, kapetanski časnik i djelatnik izraelskog Ministarstva obrane, učenik. Rođen je 9. srpnja 1909. u Daruvaru u obitelji židovskog rabina, dr. Mavra Frankfurtera koji preseljava u Vinkovce 1914. godine. David u Vinkovcima završava pučku školu i gimnaziju 1929. s dobrim uspjehom. Otac, sada vinkovački nadrabin, šalje ga u Njemačku na studij stomatologije, najprije u Leipzig, a 1931. u rodni grad predaka Frankfurt. Oporbeni nacistički pokret u Njemačkoj uperen je na unutrašnjem planu protiv njemačkih Židova, pa D. Frankfurter u srpnju 1933. prelazi na studij u Bern, Švicarska. I tu se među Nijemcima razvijao nacistički pokret kojeg je predvodio Vilhelm Gustloff, iz danas poznatog zimskog turističkog centra Davosa. Ne mogavši više trpjeti uvrede, ponižavanja i napade na svoj narod, na kojeg je bio jako ponosan, D. Franfurter kupuje pištolj u Bernu, odlazi u Davos i uveče 4. veljače 1936., nakon što ga je žena V. Gustoffa pustila u kuću, u radnu sobu, ubija ga, predstavljajući mu se kao Židov. Nakon toga čina se predao švicarskoj policiji.

          Atentat na švicarskog nacistu Vilhelma Gustloffa odjeknuo je Europom, zahvaljujući nacističkoj propagandi i J. Göbelsu. No, Hitler zabranjuje odmazdu nad Židovima jer priprema zimsku i ljetnu olimpijadu, bojeći se međunarodnog bojkota olimpijada na kojima želi pokazati veličinu nacističkog pokreta.

           Za atentat D. Franfurter biva osuđen od švicarskog suda na 18 godina zatvora. Otac, dr. M. Franfurter, posijedio je preko noći čuvši za atentat. Posjetio je sina u zatvoru i upitao ga «... kome je ovo zapravo koristilo?»[1]

           Pred kraj Drugog svjetskog rata (1944.) D. Franfurter je pušten iz zatvora, ilegalno odlazi u Palestinu, nastankom Izraela zapošljava se u Ministarstvu obrane, postaje časnikom izraelske vojske. Živi i radi u nekoliko gradova Izraela do 1982. godine.

          O ovom događaju napisano je nekoliko knjiga. Još 1936. poznati svjetski pisac Emil Ludwig (Chon) u New Yorku je objavio knjigu pod naslovom «The Davos Murder»; sam D. Frankfurter je uz pomoć jednog novinara objavio u Izraelu autobiografsku knjigu «Osveta», kasnije (1984.) i prošireno izdanje pod novim naslovom «Prvi borac protiv nacizma». Godine 1974. u Švicarskoj je snimljen i dokumentarni film «Suočenje», koji je režirao Rolf Lissi.

          D. Frankfurter je nakon Drugog svjetskog rata izabran za počasnog građanina Švicarske, u Izraelu je slavljen kao heroj, a nakon njegove smrti u nekoliko gradova su ulice i parkovi dobivali njegovo ime.

          Umro je u Izraelu, gradu Ramat Ganu 19. srpnja 1982. godine.

 

          ŽARKO CVETKOVIĆ, general major, učenik. Rođen je 14. veljače 1920. u  Ostrovu. Pučku školu i gimnaziju završio u Vinkovcima 1938. Odlazi na studij medicine u Beograd, 1943. priključuje se antifašističkoj borbi, borio se u Osječkoj brigadi. Nakon rata završava studij medicine 1947. Zaposlio se u sanitetskoj vojnoj upravi JNA,  gdje obnaša razne odgovorne dužnosti. Radio je na VMA kao profesor i kardiolog. Do umirovljenja 1975. postigao je čin general majora JNA.

          Živio je i radio u Beogradu,  u mirovini je dolazio često u Ostrovo, umro je 1990.

 

          MIRKO STANIĆ, dipl.ing., elektroinženjer, kapetan, učenik. Rođen je 15. lipnja 1922. u Vinkovcima u židovskoj obitelji, prijašnje prezime Schlesinger. Obitelj Stanić je izgradila vilu u kojoj je danas Zavod za zapošljavanje. U rodnom gradu je završio pučku školu i gimnaziju 1940. Odlazi na studij elektotehnike u Beograd na Tehnički fakultet. Zbog prvih jugoslavenskih antižidovski propisa u Beogradu, (dobri odnosi kneza Pavla Karađorđevića i Hitlera) nije mogao upisati drugi, proljetni semestar. Otac dr. J. Stanić ga s tetkom Ružicom Ornstein[2] i njezinom djecom šalje u Palestinu početkom 1941. Kada se u Palestini od novih izbjeglica i useljenika pročulo za ratna događanja u Europi, a sa roditeljima i sestrom je izgubio svaki kontakt, Mirka Stanića nije nitko mogao zaustaviti da se prijavi kao ratni dragovoljac u «Židovsku brigadu iz Palestine» koja je ratovala u sklopu britanske vojske u Sjevernoj Africi. Sudjelovao je u oslobađanju Italije. Nakon savezničkog dogovora u Teheranu (k.11.1943.) i priznanja Titovih partizana kao saveznika, te susreta Churchilla i Tita u Napulju (s.1944.), Mirko Stanić prelazi u partizane, te sudjeluje u završnim ratnim borbama u Jugoslaviji krajem 1944. nadajući se da će tako najprije doći do Vinkovaca, kuće, roditelja i sestre. Bio je referent za vezu I. tenkovske brigade, Prve armije u sklopu JA, koju su Nijemci zaustavili na Srijemskom frontu krajem 1944.

          Nakon proboja Srijemskog fronta, 12. travnja 1945. i prolaska JA kroz Vinkovce 13. travnja, Mirko Stanić je došao do kuće koja je bila sva opustošena, a od obitelji nije mogao nikoga zateći jer su mu svi stradali u logoru. Vjerojatno mu je tada nepoznata osoba dala sačuvani obiteljski album s fotografijama[3] iz kojeg je uzeta i ova slika.

          Godine 1948. je demobiliziran, nastavlja studij elektrotehnike u Beogradu koji će dovršiti u Izraelu. Odselio se sa ženom i sinom u Izrael 1951. Živio je u Bat-Jamu pored Tel-Aviva gdje je radio kao elektroinženjer.

Posljednjih 18 godina života proživio je bolestan. O svojima i Vinkovcima više nije pričao.

          Umro je 16. travnja 1976. godine u Bat-Jamu, Izrael.

 

Nazad



 [1]  Tomo Šalić, Židovi  u Vinkovcima i okolici, Židovska općina Osijek i Kulturno društvo «Miroslav  Šalom Freiberger», Osijek 2002. str. 96.                 

[2] Obitelj Vilhelma Ornsteina živjela je u vili preko puta, gdje je nekada bio OK SKH Vinkovci, danas je tu   Matica hrvatska, ogranak

   Vinkovci i HAZU – Centar za znanstveni rad u Vinkovcima.

[3] N. dj. pod 1.. str. 245.