10. Književnici, književni znanstvenici, književni kritičari, jezikoslovci:

 

          STJEPAN SENZ, klasični filolog, prevoditelj, učenik i profesor. Ro­dio se 28. srpnja 1855. u Vinkovcima. U rodnom gra­du završio je pučku školu i gimnaziju 1873. godine, studira klasičnu filologiju i hrvatski jezik u Beču. Vraća se u Vinkovce kao gimnazijski profesor 1877. godine i tu radi sve do 1887., a zatim odlazi u Karlovac i Zagreb na službovanje. Od 1902. do 1910. bio je direktor Donjogradske gimnazije i Srednje tehničke škole.

          Objavio je nekoliko studija iz hrvatskog jezika; »Kako čitati pjesnike u gimnaziji« (1878.), »Povijest vinkovačke gimnazije« (1880.), «Grčko - hrvatski rječnik» (1890.), a najviše je dao u pri­jevodima grčkih klasika, Demostena, Sofokla, Plutarha i Ksenofonta.

          Umro je u Zagrebu 4. kolovoza 1925. godine.

                          

          JOSIP BENAKOVIĆ, klasični filolog, prevoditelj, učenik i profesor. Rodio se u Štitaru  1856. Pučku školu završio u Županji, gimnaziju u Vinkovcima  1877. godine.  Klasičnu filologiju studirao u Zagrebu na Mudroslovnom fakultetu   

           Kao gimnazijski profesor radio u Vinkovcima od 1880. do 1896., zatim na       gimnazijama u Požegi i Zagrebu. Prevodio je rimske autore Horacija, Ovidija i Vergilija te druge, surađivao s brojnim tadašnjim časopisima.

          Umro u Zagrebu  1937. godine. 

           

 

 

          JOSIP KOZARAC, pripovjedač, romanopisac, šumarski stručnjak, učenik. Rođen  je 18. ožujka 1858. godine u Vinkovcima. Pučku školu i gimnaziju je završio u svom rodnom gradu 1876. Bio je u prvoj generaciji maturanata gimnazije koji su ispit zrelost polagali na hrvatskom jeziku. Visoku školu za  kulturu tla pohađa u Beču gdje završava šumarstvo 1879. Službovao je kao šumar i nadšumar po malim slavonskim selima i varošima.

Književnošću se počeo baviti još u gimnazijskim klupama, premda je u početku, kako sam kaže, mrzio školu i knjigu. Književničku iskricu rasplamsao mu je profesor  Pero Brašnić svojim predavanjima iz klasične europske i svjetske književnosti.

          Kozarac unosi svojim djelima u hrvatsku  književnost opis slavonske prirode i čovjeka protkanog gospodarskim, društvenim i moralnim problemima. Preokupiran je slavonskim selom u trenutku  njegova moralnog poniranja, a zapravo zapljusnutog novim načinom privređivanja i novim svjetonazorom. Kozarčevo pero je prosvjetiteljsko-moralistički naoštreno, opominjuće riče zbog propadanja zem­lje, dok mladi Slavonci trče u gradove da uđu u ne­ke kancelarije, ne mareći za skrupule i kome će slu­žiti.

          Napisao je nekoliko romana, mnogo pripovijesti i laganih pjesmica. Najpoznatija su mu djela: »Mrtvi kapitali« (1888.), »Među svjetlom i tminom« (1891.), »Biser Kata« (1877.), »Poletarci« (1888.), »Mira Kodolićeva« (1895.), »Tri ljubavi« (1894.), »Moj djed« (1892.), i druge pripovijesti, te jedan niz pjesmica bez velikih pretenzija.

          Objavio je desetke stručnih rasprava u »Šumar­skom listu«.

          Umro je 21. kolovoza 1906. u Koprivnici, a sah­ranjen je u Vinkovcima.

 

          JANKO IBLER, književni kritičar, romanopisac, publicist, učenik. Rodio se u Staroj Gradiški 19. travnja 1862. u obitelji pohrvaćenog oca Nijemca. Pučku školu završio u Brodu 1873., gimnaziju u Vinkovcima pohađao do 1878. potom dovršavao u Zagrebu i Rijeci. Kao gimnazijalac 1876. u Bršljanu je objavio članak Tko je Hrvat?. Od 1881. profesionalni je novinar, književni kritičar u riječkoj pravaškoj Slobodi. Iste godine vraća se u Zagreb, ulazi u redakciju Vijenca. Piše književne i kazališne kritike, ubrzo izrasta u prvog hrvatskog književnog kritičara realizma. Godine 1885./86. vraća se u list Slobodu i Rijeku za glavnog urednika. Sloboda je preimenovana u list Hrvatska. Ponovo se vraća u Zagreb gdje ulazi u redakciju Narodnih novina. Glavni je urednik novina od 1896. (poslije smrti Miloša Zeca) do 1908. Sljedeće je godine umirovljen pa započinje pisati zahtjevnije napise. Osim  kazališnih  knjževnih kritika bavi se analizom hrvatske političke pozornice od 1903. do 1913. Godine 1914. izdaje prvu knjigu «Hrvatska politika 1903.-1913.». U ratu 1917. drugu knjigu. Roman «Zora» izlazi 1920. Kasnije je ušao i u «Pet stoljeća hrvatske književnosti» (1962.).

          Osim što je pisao u listovima u kojima je radio, surađivao je s ostalim hrvatskim listovima i književnim časopisima, objavljujući svoje književne i kazališne kritike kako o trendovima u europskoj tako i hrvatskoj literaturi. Pisao je za Obzor i Pozor, Hrvatsku vilu, Hrvatsku krunu, Hrvatsku njivu i druge.

          Kao što je mijenjao svoje kritičke sudove i stajališta o književnosti tako je mijenjao i svoja politička stajališta. U početku je bio pravaš i opozicionar, kasnije, u Narodnim novinama  pristaje uz Khuenov režim, valjda zbog prehrane brojne porodice.

Svake je godine putovao po europskim zemljama, učio strane jezike, pa je i prevodio s engleskog, njemačkog, skandinavskih jezika i ruskog.         

          Umro je u Zagrebu 9. lipnja 1926. godine

 

          IZIDOR VELIKANOVIĆ, pisac, prevoditelj, učenik. Rođen u Šidu 29. ožujka 1869. godine. Mladost provodi u Vin­kovcima gdje završava gimnaziju 1887. Studirao je filozofiju i medicinu u austrijskim sveučilišnim cen­trima. Premda ne stječe diplomu fakultetskog obra­zovanja, Izidor je čovjek s velikom erudicijom i poliglot Govo­rio je mnogo europskih jezika što mu je omogućilo bavljenje prevodilačkim radom. Velikanović u pre­vođenju nije imao uzora, sam si je bio uzor, sam je kročio trnovitim prevodilačkim putem; prvi koji je to znalački radio. Zato je postao velik, zapravo, jeda:n od naših najvećih prevodilaca. Preveo je svjetske kla­sike: Gogolja, Cervantesa, Balzaca, Tagoru, Goethea, Puškina, Gravesa, Gončarova, Dostojevskog, Tolsto­ja, Mickiewicza i dr. Prevodio ih je, ali ne i osiroma­šio, već prepjevao. Unaprijedio je našu umjetnost prevođenja (I. G. Kovačić).

          U osobnom životu nesretan, u društvu omiljen, uvijek vedar, duhovit i orginalan. Generacije i gene­racije hrvatske čitalačke publike učinio je sretnim približava­jući im ono najvrjednije iz svjetske literature.

          Imao je u sebi veliki književni talenat ali ga je svjesno žrtvovao prevodilaštvu. Pisao je da bi svom velikom duhu dao malo oduška. Velikanovi­ćeve humoreske, kozerije i komične dijaloge što ih je objavljivao u humorističko-satiričnom listu Knut (1904/06, Sr. Mitrovica), prepričavali su Srijemci i Slavonci sve do prvog svjetskog rata.

          Objavio je komedije «Prosci» (1896.), «Posvatovci» (1900.), koje su premijerno prikazane u HNKu, humoristički ep »Otmica« (1901.), »Sri­jemske priče« (1915.), »Žene i vrag i druge priče« (1924.).

             Živio je od prevodilaštva i pisanja.

             Umro je u Zagrebu 21. kolovoza 1940, a posljed­nju počast su mu odali svi tadašnji velikani hrvatske književnosti.

 

          Akademik DRAGUTIN BORANIĆ,  filolog, profesor. Rodio se u zagorskom selu Kraj Donji, župa Marija Gorica, 19. prosinca 1870. Pučku školu i gimnaziju završio u Zagrebu. Maturirao je 1890. Studirao na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu hrvatsku i slavensku filologiju, diplomirao 1897. Doktorirao temom «O refleksivnim glagolima u hrvatskom jeziku». Na vinkovačkoj Gimnaziji je predavao hrvatski jezik od 1897. do 1901. brojnim učenicima, kasnije poznatim Vinkovčanima. Nakon odlaska iz Vinkovaca u Zagreb, radi na gimnazijama, a od 1906., nakon habilitacije, je profesor na Filozofskom fakultetu sve do 1941., te od 1945. do 1947. kada je drugi puta umirovljen.

          Uz svoj rad na Zagrebačkom sveučilištu aktivan je i na drugim znanstvenim i stručnim dužnostima; član je JAZU-a (1907.) i tajnik Razreda za književnost (1926/41.), uređuje Nastavni vjesnik, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena te «Rječnik hrvatskog ili srpskog jezika» (sv. 53-74), od 1935. je dopisni član Češke akademije u Pragu, istovremeno piše pjesme i prozu koju objavljuje u različitim publikacijama i novinama (Pobratim, Prosvjeta, Vinkovačke novosti, Hrvatske pučke novosti...), prevodi sa češkog i ruskog,  objavljuje studije i članke iz lingvistike, etnologije i književne povijesti u Obzoru, Narodnim novinama, Nastavnom vjesniku, Ljetopisu JAZU-a, i drugima.

          Najpoznatiji je po svojem Pravopisu, zapravo radu dr. Ivana Broza, Hrvatski pravopis (1893) koji je pisan tada po narudžbi Khuenovog režima u Hrvatskoj. Dr. Boranić priređuje Brozov Hrvatski pravopis za nova tiskanja od 1904. godine te se zajedno potpisuje uz prvotnog autora. Od 1921. Boranić mijenja naslov pravopisa pod pritiskom novog jugoslavenskog režima u Pravopis hrvatskog ili srpskog jezika i sam ga potpisuje[1]. Taj je  «Pravopis...» u uporabi na hrvatskim prostorima sve do 1970. godine, uz kraće vremenske prekide za kraljeve diktature (1929./34.,kralj Aleksandar Karađorđević) i NDH. Godine 1970. priprema se novi Hrvatski pravopis, autori Babić-Finka-Moguš, na bazi IX. Boranićevog izdanja, koji nije doživio svoje izdanje 1971. u Hrvatskoj zbog sloma hrvatskog proljeća, već u Londonu. U Hrvatskoj je ponovo štampan 1990. godine.

          Akademik Dragutin Boranić je umro u Zagrebu 1. rujna 1955. godine.

      

          VLADIMIR LUNAČEK, pisac, publicista, kritičar, učenik. Rodio se 23. siječnja 1873. u Vinkovcima. Pučku školu i prve razrede gimnazije završio je u Zagrebu, a sed­mi i osmi razred gimnazije u Vinkovcima. Studirao je medicinu u Beču i Pragu, a pravo apsolvirao u Za­grebu. U početku svog djelovanja bio je privatni uči­telj, a zatim publicist, urednik i pisac. Pisao je, ure­đivao i surađivao u časopisima: Obzor, Svjetlo, Život, Vijenac, zatim listovima Agramer Zeitung i Dnevni list. Uređivao je kalendar Strossmayer i Ilustrirani obzor.

          Napisao je aktovke: »Dužnik«, »Poslije kazališta«, »Zvijeri i Savjet«, »Četiri aktovke« (1909.) i »Ilirci« (1912.).

          No, kao pisac i publicista dao je najviše na polju književne kritike. Kao kritičar bio je često puta oš­tar, smion, žučan, ali i proturječan i nedorečen. Imao je izvanredan dar zapažanja pojedinosti u književ­nom djelu, što mu je bila glavna odlika kao kritiča­ra. Branio je hrvatsku modernu. Pisao je o Matošu, Vidriću, Domjaniću i drugim  suvremenicima.

                           Umro je u Zagrebu 1. kolovoza 1927.

 

          JOZA IVAKIĆ, pisac, dramaturg, redatelj, učenik i profesor. Rođen je 18. ožujka 1879. u Vinkovcima. Pučku školu i gimnazi­ju završio u svom rodnom gradu (1896/97). Klasičnu fi­lologiju i slavistiku studira na Zagrebačkom sveučilištu 1901. Kao profesor službovao u mnogim našim gradovima; Ze­munu, Bjelovaru, Karlovcu, Sušaku, Osijeku i Zagre­bu. Na vinkovačkoj Gimnaziji je radio od 1908. do 1911. U Osijeku i Zagrebu je radio i kao kazališni dra­maturg i predavač na Kazališnoj akademiji, na osječkom HNK-u za vrijeme rata, a na zagrebačkom HNK-u je dramaturg od 1920. do 1925. Tajnik je DHK od 1917. do 1919.

          Bio je vrlo plodan pisac, ogledao se u raznim knji­ževnim vrstama. Pisao je pripovijetke, novele, roma­ne, humoreske, književne studije, znanstvene raspra­ve, humorističko-satirične feljtone i prve filmske sce­narije.

          Književni kritičari ga nazivaju pjesnikom sela i varoši, najvinkovačkijim piscem 20. stoljeća. U dram­sku književnost i na scenu Hrvatske po­stavlja slavonsko selo, sokak, ratara i snašu u pozi­tivnom svjetlu, a šiba varošku malograđanštinu i po­luinteligenciju sa svih strana.

          Drame: «Pouzdani sastanak» (1913.), «Inoča» (1919.), «Majstorica Ruža» (1916.), «Proslava saveza pjevačkih društava» (1916.), «Varalica» (1917.), «Sa­moborski kolodvor» (1924.), pripovijetke i romani: «Iz našeg sokaka» (1912.), «Kapelan» (1918.), «Mladost i život» (1909.), «Selo i varoš» (1912.), »Humoreske I i II» «Slavonijo zemljo plemenita» (1936.), književne studije: «Književni rad J. Kozarca.» (1907.), «Selo u hrvatskoj književnosti» (1914.), znanstvene rasprave: »Nauk o zavisno-složenoj rečenici» i druge.

          Umro je u Zagrebu, 6. kolovoza 1932. godine.

 

          JOSIP GOPIĆ, filolog, učenik. Rodio se u Cerni 21. srpnja 1883. gdje je završio  pučku školu. Maturirao u Vinkovcima 1903., studirao slavistiku na zagrebačkom Mudroslovnom fakultetu i diplomirao  1907. godine.      

          Vratio se u Srijem i zaposlio na Maloj realnoj gimnaziji u Srijemskoj Mitrovici. Kako se tu u gimnazijskoj zbornici susreo s agresivnim «vukovcima»  koji su izjednačavali hrvatski i srpski jezik, iste je godine napisao i objavio Prilog poznavanju akcenatske teorije Mažuranićeve u obziru na komentatorska domišljanja  (Zagreb, 1907.). Josip Gopić se tim svojim djelom suprostavio «vukovcima» praveći razliku između hrvatskog i srpskog jezika, Karadžićevog novoštokavskog naglasnog sustava temeljenog na istočnohercegovačkom narječju, dokazujući organsko jedinstvo hrvatskog čakavskog i štokavskog narječja.

          U «Spomenici o stopedesetgodišnjici državne gimnazije u Vinkovcima» Ante Kovač, pisac i novinar, piše da je  Josip Gopić  kao univerzitetlija pronašao osam akcenata u hrvatskom jeziku[2].

          Svoj nauk i argumentaciju Gopić je  iznio u Nastavnom vjesniku u nizu članaka  od 1908. do 1914.

          Umro je u Cerni 25. srpnja 1951. godine.

 

          IVAN KOZARAC, književnik, učenik. Rodio se 8. veljače 1885. godine u Vinkovcima. Nećak je J. Kozarca. U svom rodnom gradu završio je pučku školu, a drugi razred gimnazije napustio zbog slabe ocjene iz hrvatskog jezika Negativnu ocjenu dao mu je profesor hrvatskog jezika, dr. Dragutin Boranić. Nekoliko godina kasnije svojim književnim radovima uvrstio se među najbolje hrvatske pisce 20. stoljeća.

   Napustivši gimnaziju, radio je kao sudski i odvjetnički pisar. Zatim odlazi u vojsku gdje postaje kap­lar.

          U književnost ulazi sa 17 godina. U početku ob­javljuje pjesme i feljtone pod pseudonimom u raz­nim književnim časopisima. Za života izdaje samo jednu knjigu, novele »Slavonska krv« (1906.), ali boreći se s teškom bolešću (tuberkuloza) neumorno piše kao da predosjeća kratkoću svoga životnog vijeka.

          A. G. Matoš tada piše: «Lijep kao snaša, bolestan kao Slavonija koja u njemu izgubi svog najboljeg pisca budućnosti.»

          U znak poštivanja i sjećanja na Ivu Kozarca, pri­jatelji mu objavljuju rukopise, roman «Duka Begović» (1910.), «Izabrane pripovijetke» (1911.), te «Pje­sme» i «Autobiografiju» iste godine.

          Ovim djelima Ivo Kozarac se iskazuje kao rasni šokački pisac, a u književnost unosi otkrivenu dušu i srce Slavonije i Slavonaca. Njegova djela odišu orginalnom šokačkom, seoskom i seljačkom erotikom. On vidi Slavoniju kako propada u gospodarskom i mo­ralnom pogledu, traži uzroke te propasti u raspoja­sanoj slavonskoj krvi. Kozarčev jezik je svjež i sli­kovit, pun muzikalnosti, što ga s tematikom koju ob­rađuje i kako je obrađuje, svrstava u red najboljih hrvatskih  pisaca do danas.

          Umro je u 25. godini života 16. studenog 1910. u svo­joj rodnoj kući na Krnjašu, uz tihi, mutni Bosut. Nadgrobni govor mu je održao književnk i profesor gimnazije Joza Ivakić, u gimnazijskom zboru mladića otpjevao i Slavko Janković zahvalnicu Mirno spavaj  skladatelja I.N. Tropscha.

 

          ANTUN MATASOVIĆ, književnik, profesor, učenik. Rodio se 23. svibnja 1893. u Velikoj Kopanici, gdje završava pučku školu. Gimnazijsko školovanje započeo je u Vinkovcima, nastavio u Osijeku, vraćao se u Vinkovce, a završio u Osijeku 1912. Opredijelio se za studij trgovine u Osijeku i Beču na Eksportnoj akademiji. Za vrijeme studija uči nekoliko europskih jezika. Povratkom u Hrvatsku postavljen je za profesora Trgovačke akademije na Sušaku, a 1918. u Sarajevu. Nakon I. svjetskog rata radi kao bankovni stručnjak u Sarajevu, a od 1922. u Osijeku. Zatim prelazi u Đakovo za ravnatelja «Zadružne gospodarske banke». Godine 1926. novo preseljenje u Čakovec za ravnatelja Trgovačke akademije. Za Drugog svjetskog rata živi u Osijeku, potom seli u Đakovo i Požegu. Umirovljen je 1953. godine.

          Profesor Antun Matasović započeo je svoju književnu karijeru još u gimnazijskim danima u Osijeku, a nastavlja pisati za vrijeme studija i aktivnog djelovanja u raznim gradovima tadašnje države. Piše poučne katoličke pripovijesti i objavljuje ih u raznim novinama, kalendarima i publikacijama HKD sv. Jeronim u Zagrebu. Ubrzo se svrstava u hrvatsku književnu desnicu okupljenu oko toga katoličkog društva i postaje njenim članom 1923. godine. Do tada je objavio već nekoliko samostalnih knjiga pripovijedaka: «Susreti I» i «Susreti II» 1920. u Sarajevu.  Ostala djela su mu:

          Pripovijesti: «Cvijet pod staklom» (1921.), «Slavončice» (1926.), «S djedovskog praga» (1943.) Jednočinke: «Lijepa naša» (1936.), «Daj, da dođe kraljevstvo tvoje» (1939.) Romani: «Bartol i Bara» (1939.), «Za kruh svagdanji» (1940.), «Pred život» (1940.), «Crno kraljevstvo» (1942.). Neka su mu djela doživjela i reprint izdanja krajem 20. stoljeća u Đakovu. Sva su mu djela prožeta hrvatskim katoličkim i slavonskim šokačkim duhom.

          Prevodio je sa španjolskog i danskog govornog područja, a ostavio je i nekoliko knjižica o pisanicama, tikvicama i seljačkim slavonskim rezbarijama.

          Umro je u Karlovcu 20. svibnja 1986. godine, a sahranjen je u Požegi uz grob voljene žene.

          ANTE KOVAČ, književnik i publicist, učenik. Rodio se 23. svibnja 1897. u Vrbanji. Pučku školu i gimnaziju završio je u Vinkovcima 1915. godine. Pisao je još u gimnazijskim klupama, osnivač je Literarno-enigmatskog kluba »Srijemci« u Vinkovcima. Objavlji­vao je svoje prve književne i publicističke pokušaje u tadašnjim listovima »Vinkovci i okolica« i »Svjet­lost«.

          Nakon gimnazije mobiliziran, poslan na istočno bo­jište gdje je pao u rusko zarobljeništvo 1916. Kao jugoslavenski dobrovoljac odlazi na Solunski front 1917. Poslije rata studira pravo u Beogradu i Zagrebu. Agresivno zastupa «jugoslavensku» ideju za vrijeme diktature kralja Aleksandra, 1931. je narodni zastupnik u beogradskoj skupštini, te njen sekretar. Drugi svjet­ski rat proveo je u njemačkom zarobljeništvu.

          Između dva rata radio je u beogradskim listovima Vreme i Ošišani jež, te zagrebačkom listu Koprive, a poslije drugog svjetskog rata kao publicist u velikom broju listova kao što su Srpska reč, Srpski književni glasnik, Književne novine, Vardar, Vojvodina i drugim publikacijama.

          U književni opus Ante Kovača spadaju pjesme, humoreske, satire, novele, feljtoni, kritike i dr. Djela su mu: «Milova­nje u pjesmi i prozi» (1922.), «Impresije iz jedne epohe» (1923.), «Sentimentalna putovanja boga Marsa» (1928.)  itd. Poslije Drugog svjetskog rata piše za mnoge beogradske listove, a od šezdesetih surađuje i sa zavičajnim publikacijama kao što su Županjski zbornik i Godišnjak MH Vinkovci.

            Umro je u Beogradu 1974.

 

           ANTUN BRANKO ŠIMIĆ, hrvatski pjesnik i esejist, učenik. Rođen je 18. studenog 1898. u selu Drinovci kod Gruda. Pučku školu je završio u Grudama, tri razreda franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, nakratko prešao na školovanje u Mostar, četvrti i peti razred gimnazije položio 1914. u Vinkovcima, šesti i sedmi razred u Zagrebu. U osmom razredu napustio je školovanje zbog izdavanja književnog časopisa, a to je učenicima bilo zabranjeno, i postao slobodan književnik i publicist.

          Prvu svoju pjesmu «Zimska pjesma» je objavio 1913. u časopisu Luč. U Vinkovcima je napisao zbirku pjesama «Cibaliana». Godine 1917. u Zagrebu pokreće ekspresionistički list Vijavica kojim se pridružuje U. Donadiniju i novom stilu pjesništva. Novi književni časopis Juriš,  pokreće 1919. pod utjecajem bečkog ekspresionističkog Der Sturma, a 1924. izdaje i treći pod naslovom Književnik.

          Najveći doprinos novoj hrvatskoj književnosti, posebno pjesništvu, dao je kratkom zbirkom pjesama «Preobraženja» (1920.) Mnogi ga književni kritičari i znanstvenici smatraju najboljim hrvatskim pjesnikom.

          Napisao je brojne eseje, književne i likovne kritike, polemike o novom pjesništvu, nekoliko kraćih proza, dnevnik, autobiografiju, nekoliko dramskih fragmenata, te započeo roman «Dvostruko lice». Brojni su mu izdavači kasnije objavili izabrana djela, sabrana djela, prozu i poeziju kao «Tjelo i mi», Croatica, Vinkovci, 1998.

          Teško je obolio od tuberkuloze, umro u Zagrebu 2. svibnja 1925.

 

 

           Dr.sc.  JOSIP BOGNER, književni kritičar i povjesničar, učenik i profesor. Rodio se 6. veljače 1906. u Vinkovcima gdje završava pučku ško­lu i gimnaziju 1924. godine. Studirao je filozofiju i književnost u Zagrebu, završio 1928. a sljedeće godine doktorirao. Potom u Parizu studira francusku književnost i kritiku, vraća se u zemlju te radi kao gimnazijski profesor u Varaždinu, Čupriji i Vinkovcima (1932./33.). U književnost ulazi pjesmama, pa književnim kritičkim studijama. Bio je velika nada hrvatske književne kritike. S onim što je napisao za svoga kratkog, trideseto­godišnjeg, ali radom bogatog života stao je uz bok jednom Matošu na polju književne kritike. Solidno filozofski obrazovan, sa smislom za estetiku, ogrom­nom znanstvenom erudicijom, te poznavanjem više svjetskih jezika i književnosti, nastojao je našu knji­ževnost znanstveno obrazložiti otkrivajući njene vri­jednosti, izvore i ljepotu. Uvijek je naglašavao da svakom piscu treba pojedinačno pristupiti, otkriva­jući sredinu u kojoj živi, o kojoj piše, vrijeme djelo­vanja i samog pisca. Za Bognera je književnost ma­gija jezika.

          Svoje književne studije objavljivao je u raznim književnim publikacijama. Najznačajniji radovi su mu: «Hrvatsko-srpska suvremena lirika» (1929.), «Po­lemika oko hrvatske moderne» i «Hrvatska moderna» (1930.), «Od naturalističkog teatra do teatra groteske» (1932.). Osim ovih sintetičkih studija o hrvatskoj knji­ževnosti, dr. J. Bogner je pisao i o vinkovačkim književnicima Josipu i Ivi Kozarcu, Jozi Ivakiću. Iza sebe je ostavio više od pedesetak književnih kritičkih studija.

         Umro je u Zagrebu od leukemije, 16. ožujka 1936. godine.

                              

          VLADIMIR KOVAČIĆ, pjesnik, učenik. Rodio se u Vin­kovcima 23. ožujka 1907. Tu je završio pučku školu i gimnaziju 1925. godine, u nesređenim prilikama prve zajedničke države jugoslavenskih naroda. Na Zagrebačkom sveučilištu studira, pravo i filozo­fiju.

Zajedno s J. Bognerom vodi književni pokret vin­kovačkih gimnazijalaca. Objavljuje liriku u ozbiljnim književnim časopisima još za gimnazijskih dana. Pri­pada krugu prvih jugoslavenskih liričara «Knjiga drugova» (1929.), što dokazuju i njegove »Šokačke va­rijacije« u kojima pokušava izraziti, igrajući se na­rodnim stihom, socijalnu situaciju u šokačkom selu između dva svjetska rata. Izrazit je predstavnik re­gionalne lirike u hrvatskoj književnosti, boemskog duha (Mislim na šaš i alge male rijeke...). Ostale zbirke su mu: «Otrovano proljeće» (1937.), «Ceste i jablani» (1952.), posthumno «Jantar na suncu» (1959.), i «Šokačke varijacije».

          Pjesme su mu ušle u sva hrvatska antologijska izdanja.

          Pred rat je ravnatelj Radio-Zagreba. Poslije rata je radio u kulturnim rubrikama dnevnih zagrebačkih lis­tova i na Radio-Zagrebu, te u iz­davačkom poduzeću «Zori».

          Smrt ga je nenadno pokosila 22. kolovoza 1959. u Zagrebu.

 

          FRANJO B. BABIĆ, pisac, novinar, učenik. Rođen u Babinoj Gredi 19. prosinca 1908. Pučku školu završio u Zemunu 1919., a šest razreda gimnazije u Vukovaru i Vinkovcima do 1926. Nakon toga se zaposlio kao novinar u Osijeku u Hrvatskom listu, gdje je bio sudski i novinski izvjestitelj te urednik i odgovorni urednik od 1941. do 1944.

Kao pisac pisao je pjesme, humoreske, pripovijetke, novele, crtice  iz seoskog i šokačkog života, pučke igrokaze, aktovke i skečeve. Bio je član Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatskih kazališnih dobrovoljaca. Osim u svojim novinama pisao je još za: Novo doba, Hrvatski Zagorac, Hrvatski narod, Novine i druge. Napisao je roman Čaruga (1938./40.), a popularnost je stekao Pismima čiče Grge Grginog iz Grginaca i njegovim Narodnim kalendarom. U Osijeku mu je izvedena komedija Općinski činovnik (1937.) i pučki igrokaz Ivka u Osijeku (1944.).

          Godine 1944. prelazi u Zagreb, radi za Hrvatski narod, i Novine, povlači se sredinom svibnja sa hrvatskim domobranima prema Dravogradu, i stradava od partizanskog metka zadnji dan rata 15. svibnja 1945. kod Maribora.

 

          Mr.sc. STJEPAN HOSU, klasični filolog, prevoditelj, učenik. Rodio se u  Andrijaševcima 30. srpnja 1913. Pučku školu završio u selu, otišao u franjevačku gimnaziju u Travnik, vratio se kući, te pohađao gimnaziju u Vinkovcima krajem 20-ih, a završio u Zagrebu 1933.  Studij klasične filologije završio za četiri godine na Filozofskom fakultetu. Službovao u Prosvjetnom zavodu u Zagrebu, na gimnaziji u Sušaku, bio asistent na Filozofskom fakultetu, od 1945. do 1976. na Srednjoj vjerskoj školi u Zagrebu, pa do 1980. u Hrvatskom književnom društvu sv. Ćirila i Metoda. Od pojave Glasa koncila 1963. do umirovljenja je njegov lektor.

          Uz pedagoški i lektorski rad S. Hosu je prevoditelj. Prevodi s grčkog, latinskog, njemačkog, engleskog i francuskog. U hrvatskoj «Bibliji» (1968.) preveo je prvu i drugu Knjigu o Samuelu, sa J. Tabakom obavio sveukupnu lekturu prijevoda, preveo «Najljepše priče klasične starine», «Dvanaest rimskih careva», «Život Isusa Krista», «Ispovijesti Aurelija Augustina», «Sin bijelog poglavice», te brojne filozofske tekstove u Filozofskim hrestomatijama.

          Njegovi prijevodi i lektura drže se uzoritim.

          Umro je u Zagrebu 1. travnja 1985.

                                        

           Prof.dr.sc. IVAN BOGNER, književni kritičar, esejist, učenik. Rođen u Vinkovcima 29. listopada 1916. Brat Josipa, književnog kritičara. Pučku školu i gimnaziju završio u Vinkovcima 1935. Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od 1939. do 1943. Nakon rata od 1945. do 1960. bio gimnazijski profesor u Osijeku, a od 1961. profesor na Pedagoškoj akademiji u Osijeku. Doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1973. tezom: Slavonija u djelima Josipa Kozarca.

          Književnim prikazima i svojim stilističkim analizama javio se u Hrvatskom listu daleke 1941., još kao student. Redovito objavljuje književne studije i kritike od 1954. o starijim i novijim hrvatskim piscima u Osječkom zborniku, Reviji, Kazalištu, Zborniku Pedagoške akademije i drugim publikacijama. Važnije mu je djelo Doprinos Slavonije hrvatskoj književnosti (1968.)

          Za svoj pedagoški rad na osječkoj Akademiji je dobio nagradu «Ivan Filipović» (1979.). Umirovljen 1984. godine.

          Danas živi u Zagrebu.

 

          ŽELJKO IVAN[3] DUČMELIĆ, dipl.ing. geodezije, pisac, učenik. Rođen je u Vinkovcima 10. studenog 1919. u trgovačkoj građanskoj obitelji. Pučku školu i gimnaziju završio u rodnom gradu 1938. Na Tehničkom fakultetu u Zagrebu studirao geodeziju. Dana 10. travnja 1941. u trenutku proglašenja NDH, bio je nazočan na tom velikom građanskom skupu kao sveučilištarac, te ušao u ustaški pokret, u redarstvene snage NDH. Za vrijeme rata u borbama oko Karlovca nekoliko puta je ranjavan. Nakon sloma NDH povlači se prema Austriji pred partizanima i komunistima s ostalom razbijenom hrvatskom vojskom. Na svoju sreću, i hrvatsku historiografiju, preživio je «Križni put», «marševe smrti» i druge partizansko-komunističke genocidne likvidacije hrvatske mladosti, po logorima Slovenije i tadašnje Hrvatske. Kako nije vidio nakon rata nikakve perspektive u Titovoj komunističkoj Jugoslaviji, sa ženom i kćerkom izbijegao u Trst, rujna 1945.  Neko je vrijeme u izbjegličkom logoru Fermo, kod Ancone u Italiji. Uz mnogo problema dovršava studij geodezije u Padovi.

          Nacionalna ratna tragedija Hrvata u Drugom svjetskom ratu razdvojila ga je od ostalih članova obitelji, roditelja i brata Zdravka.

          Otac Franjo Dučmelić, bio je gradonačelnik Vinkovaca u vrijeme NDH od 1941. do kraja travnja 1945. Brat Zdravko, rođen 16. srpnja 1923., također učenik naše gimnazije; u matičnim knjigama piše da je bio osrednji učenik ali izvanredan crtač, kasnije student Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Poslije rata diplomirao na Akademiji lijepih umjetnosti u Madridu, bio je u drugoj polovici 20. st. jedan od najpriznatijih i najskupljih argentiskih slikara. Umro je u Argentini 1989.

          Krajem prosinca 1947. Ž. I. Dučmelić odlazi u Argentinu kao zidarski djelatnik, ostavljajući ženu i kćerke u izbjegličkim logorima u Italiji. Za vrijeme boravka i rada u Argentini, raspituje se preko «Crvenog križa» o svojoj obitelji, saznaje da mu je brat u Madridu, a roditelji u jednom drugom hrvatskom izbjegličkom logoru u Italiji.

          Sredinom pedesetih godina cijela se vinkovačka obitelj Dučmelića okupila u Argentini, u Buenos Airesu. Željko Dučmelić je marljivim radom postigao status građevinskog inženjera, brat mu Zdravko postaje jednim od najpoznatijih argentinskih slikara, dok su otac i majka živjeli od očevog trgovačkog biznisa.

          Kako se obitelj Dučmelić često sastajala s ostalim hrvatskim emigrantskim prijateljima, Ž. I. Dučmelić je nagovoren od bliskih prijatelja da napiše svoj životopis, i opiše stradanja Hrvata za vrijeme Drugog svjetskog rata, te život hrvatske političke emigracije u Argentini, kao i njihovo sociološko prilagođavanje novim životnim prilikama. Početkom osamdesetih objavljuje svoj  prvi autobiografski rukopis «Četiri mjeseca u raju» u šapirografskom i vlastitom izdanju, za potrebe američkih Hrvata. Prijatelji ga nagovaraju da nastavi sa pisanjem, pa je uslijedilo pisanje još 4 knjige životopisnog  karaktera. Knjige su objavljene  od 1988. do 1992.

          Za knjige se saznalo u Republici Hrvatskoj 1993. Autor se potrudio da knjige stignu i u rodne Vinkovce 1994.

           Željko Ivan Dučmelić umro je u Argentini, u Buenos Airesu 5. rujna 1997. godine.

                              

           Mr. DIONIZIJE ŠVAGELJ, pjesnik, književnik, svestrani znanstveni djelatnik, učenik i profesor. Rodio se 15. rujna 1923. u Vinkovcima. Pučku školu završio je 1933., a vinkovačku Gimnaziju 1941. Studirao je za vrijeme rata na Filozofskom fakultetu u Zagrebu narodnu književnost i jezik, a diplomirao  1946. Zapošljava se na vinkovačkoj Gimnaziji iste godine kao profesor hrvatskog jezika, radi i na Saveznoj poljoprivredno-tehničkoj školi u Vinkovcima. Profesor je na našoj školi od 1946. do 1950. i od 1951. do 1954. Nakon toga vremena obavlja različite pedagoške i druge značajne društvene funkcije u bivšem kotaru Vinkovci, prosvjetni je inspektor, savjetnik, kustos i direktor Muzeja, profesor na Višoj pedagoškoj akademiji u Osijeku i Slavonskom Brodu (odjeli Vinkovci), aktivan je  član brojnih kulturnih, stručnih i znanstvenih društava Slavonije i Baranje.

          Istovremeno piše književne tekstove i pjesme tako da 1967. postaje članom Društva književnika Hrvatske.   

          Godine 1969. JAZU osniva Centar znanstveno-istražvački rad  u Vinkovcima i imenuje Dionizija Švagelja za direktora. Kako grad nema još osiguran prostor za taj Centar, Dionizije ga smješta u vlastitu kuću, gdje sam ga zatekao 1980. godine, tražeći neke knjige za prvu verziju ovog svog rada[4].

          Iza toga smo se viđali uz Bosut gdje se  šetao sa svojom gospođom, a ja se vraćao iz Gimnazije. Grad je kasnije tu obalu Bosuta imenovao «Šetalištem Dionizija Švagelja».

          Dionizije Šavgelj je bio svestrani publicist, istraživač, umjetnik, znanstvenik, urednik brojnih stručnih, znanstvenih i kulturnih publikacija. Pisao je o svim poznatim Vinkovčanima, Vinkovačkim gimnazijalcima, o Šokcima i Slavoncima. Njegov doprinos slavonskoj i hrvatskoj kulturi, publicistici, književnosti, novinarstvu, pedagoškom i drugom stručnom radu teško da će ikada biti nadmašen.

          U brojnoj bibliografije D. Švageljea nalaze se i ovi radovi: «Da li je Vinkovački rukopis Reljkovićeva Satira  autograf M.A. Reljkovića» (1953.),  «Krajišnik – prvi vinkovački tjednik» (1956.), «Doprinos Slavonaca pravopisu» (1957.), «Vinkovci» (1965.), «Biobibliographia Slavonica» (1967.), «Veliki slikar Slavonije. Domcu» (1985.) i drugi radovi.

          Umro je 16. studenog 1985. u Vinkovcima.

 

          Akademik MILAN MOGUŠ,[5] slavist, jezikoslovac, učenik. Rođen je 27. travnja 1927. u Senju. Tu je završio osnovnu školu i veći dio gimnazije 1948. godine. Po vlastitoj izjavi 2005. godine u Vinkovcima, na dodjeli Nagrade Šokačke riči 3, šesti razred gimnazije pohađao je na vinkovačkoj Gimnaziji, a to je bilo 1945./46. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, narodni jezik i književnost, diplomirao je 1953. Nakon dipomiranja, radi u Akademiji, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na sveučilištu u Varšavi, Pedagoškom fakultetu u Osijeku, Filozofskom fakultetu u Rijeci, sudjeluje na brojnim filološkim kongresima u Europi i svijetu značajnim izlaganjima.

          Godine 1977. je izabran za izvanrednog člana JAZU-a, 1986. za redovitog člana kada počinje obnašati važnije funkcije u Akademiji.

          Akademik M. Moguš je sada predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a tu funkciju obavlja od 2004. godine.

          Živi i radi u Zagrebu.

 

          MIROSLAV SLAVKO MAĐER, prof., književnik, književni kritičar, učenik i profesor. Rođen je 1. srpnja 1929. u Hrtkovcima. Pučku školu i gimnaziju završio je 1950. u Vinkovcima. Diplomirao je 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poslije studija radi u Osijeku, od 1958. do 1960. radi kao profesor na vinkovačkoj Gimnaziji. Narednih pet godina je ravnatelj vinkovačkog Gradskog kazališta. Godine 1965. odlazi u Zagreb gdje živi i radi kao novinar i književnik, veći dio radnog vijeka radi na Radio televiziji Zagreb.

          Kao novinar i književnik surađuje u brojnim zagrebačkim novinama, književnim listovima i časopisima: Izvor, Republika, Novine mladih, Vjesnik, Radio-Zagreb, Forum, Mogućnosti.

          Adaptirao je više književnih djela za kazalište, radio i televiziju: «Đuka Begović», «Mrtvi kapitali». Istovremeno se javlja i kao radio-dramski i televizijski pisac: «Junaci», «Čovjek koga nema», «Posjet u kasni dan», a neke njegove drame su izvođene i u hrvatskim kazalištima kao što su «Pišta s vašarišta» (1975.), «Baffels protokol» «Ljerkina tajna» i druge drame.

        Do sada je tiskao oko dvadesetpet knjiga od kojih su neke prevođene i na strane jezike kao što su mađarski, talijanski i druge.

        Povremeno je pisao osvrte, prikaze, kritike, eseje, književne feljtone i komentare.

        Ostala djela su mu: «Lenije zelene lenije» (1965.), «Asser Savus» (1978.), «Djedovo slovo» (1981.), «Leteći šaran» (1996), «Ogrlica od kiše» (2003.), «Oči neba» (2005.) i druga.

          Za dosadašnja svoja književna djela primio je brojna priznanja i nagrade.

          Živi u Zagrebu, u mirovini je, još uvijek stvaralački aktivan.

      

          Prof.dr.sc. PAVLE BOGDAN MESINGER, književni znanstvenik, pisac i pjesnik, likovni kritičar, učenik i profesor. Rođen je 25. prosinca 1930. u Šidu. Pučku je školu završio u rodnom gradu, gimnaziju u Vinkovcima 1950. Diplomirao je 1956. narodni jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je u Zagrebu, Šidu i Vinkovcima. Profesor je na vinkovačkoj Gimnaziji od 1964. do 1979. Od 1980. do 2000. radi na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, gdje predaje kolegij Teorija jezika i Hrvatska kultura i civilizacija.

          Prve je pjesme objavio 1950. još kao gimnazijalac. Prozu je počeo objavljivati 1958. u časopisu Krugovi. Prvi likovni osvrt objavljuje 1962., a od 1963. do danas, sustavno se posvećuje istraživanju i esejistici u području filoloških znanosti.

          Prof.dr. B. Mesinger je objavio do sada oko 700 bibliografskih jedinica; tri romana, četiri zbirke pjesama, šest likovnih monografija, dvije filološke monografije.

           Djela su mu: romani; «Kiša» (1970.), «Samac» (1973.), «Zatvorena pučina» (1984.), zbirke pjesama; Balade (2000.), Crni lotos (2000.), znanstveno istraživačke rasprave; Josip Kozarac (1966.), Slavko Mađer (1972.), Slavko Kolar (1987.), likovni eseji, studije i monografije; Likovne impresije (1972.), Stvaralački nesporazumi (1973), Crlenjak (1977.), Predrag Goll / Skicirke (1987.), Ivan Mršić / slikar keramičar (1987).

          Posebno se posvećuje i medaljerskom stvaralaštvu: Traktat o medalji – treći memorijal Ive Kerdića (1987.), te monografija  Medaljar Damir Mataušić (1999.) i druga djela.

          Živi u Osijeku, u mirovini, kulturno i znanstveno aktivan.

 

                          Dr.sc. KATICA ČORKALO JEMRIĆ, književna povjesničarka, književnica, znanstvena savjetnica, učenica i profesorica. Rođena je 11. listopada 1936. u Rokovcima. Tu je završila osnovnu školu, a gimnaziju polazila i maturirala u Vinkovcima 1955. Studirala i diplomirala kroatistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1960. gdje je također magistrirala 1975. i doktorirala 1980. s temama iz novije hrvatske književnosti.

                                   Profesorica hrvatskoga jezika na vinkovačkoj Gimnaziji 1960./86. Od ožujka 1986. do 2003. zaposlena u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, gdje je godine 1988. izabrana u zvanje znanstvenoga suradnika, 1992. u zvanje višega znanstvenoga suradnika, 1996. u zvanje znanstvenoga savjetnika, a 2001. u trajno zvanje znanstvenoga savjetnika. Godine 1997. – 2003. glavni je istraživač u projektu Ministarstva znanosti i tehnologije Udio Slavonije u hrvatskoj književnosti i kulturi.

                          Urednica je izdanja Akademijina Centra za znanstveni rad u Vinkovcima, gdje je dosad uredila 3 knjige Radova i 10 opsežnih knjiga Posebnih izdanja – zbornika znanstvenih skupova i monografija, te niz broširanih publikacija. Kao član uredništava i izdavačkih tijela zauzimala se u poslu promicanja hrvatske književne baštine, posebice one slavonskoga podrijetla i predznaka. Tako je priredila ili uredila tridesetak naslova u edicijama Dukat, Croatica, Stoljeća hrvatske književnosti, te brojna pojedinačna izdanja.

                          Sudjelovala je na stotinjak znanstvenih i stručnih skupova, od kojih su neki bili međunarodni – u organizaciji Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Hrvatskoga filološkog društva, Društva hrvatskih književnika i drugih priređivača, a petnaestak ih je i sama organizirala. Održala je pedesetak javnih predavanja, sudjelovala u radijskim i televizijskim emisijama, gdje je govorila o djelovanju i izdavačkoj djelatnosti Centra za znanstveni rad HAZU u Vinkovcima, o književnim temama, prikazivala knjige i sl.

                          Objavila je deset knjiga: «Tragični velikani u djelu Miroslava Krleže» (1987.); «Spomenica Dionizija Švagelja» (1990.); «Slavonica» (1993.); «Isidor Kršnjavi: Listovi iz Slavonije / Članci» (1995.); «Vjekoslav Kaleb, Književnopovijesna monografija» (1995.); «Ferdo Juzbašić: Djela, Pjesme i proza» (1999.); «Zavičaj riječi» (2000.); «Spomenica Centra za znanstveni rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Vinkovcima 1969./70. – 2000.» (2000.), «Slavonica 2» (2003.), «Pjesnik i pripovjedač Ferdo Juzbašić» (2004.)[6].

                          Osim knjiga objavila je preko dvjesto i pedesetak znanstvenih i stručnih radova (rasprava, eseja, prikaza, predgovora, pogovora, feljtona, recenzija).

                          Član je Društva hrvatskih književnika (1995.), član radnik Matice hrvatske (1970.), predsjednica Hrvatskoga vijeća Europskoga pokreta – Podružnice Vinkovci, Vukovar i Županja (1990./95.), član Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za kulturu i crkvena kulturna dobra (1998. –).

                           Dr. K. Čorkalo Jemrić ubraja se među najzaslužnije Vinkovčane koji su se angažirali na prijenosu posmrtnih ostataka bana J. Šokčevića s bečkog groblja, gdje je bio gotovo zaboravljen, u rodne Vinkovce, na vinkovačko groblje.

                 Priznanje grada Vinkovaca dodijeljeno joj je 1977., Nagrada za pedagoški rad »Ivan Filipović« 1984., Odličje predsjednika Republike Hrvatske Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića 2002., Nagrada za životno djelo Josip i Ivan Kozarac 2004. i Nagrada za životno djelo Vukovarsko-srijemske županije uručena prigodom Dana Županije 11. studenoga 2004.

                        Otišla u mirovinu  2004., još uvijek znanstveno aktivna, živi u Zagrebu.

 

          Dr.sc. MILAN MIHALJEVIĆ, starocrkvenoslavenski lingvista, učenik. Rođen je kod Livna u Zagoričanima 2. prosinca 1955. Osmogodišnju školu i gimnaziju završio je u Vinkovcima  1974. Diplomirao 1978. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu opću lingvistiku i filozofiju. Magistrirao je lingvistiku 1981., doktorirao 1985. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iste godine dobio Herderovu stipendiju od zaklade  F. V. S. iz Hamburga i kao stipendist specijalizirao slavistiku na  Institutu für Slawistik der Universität Wien. Od 1979. stalno zaposlen u Staroslavenskom institutu u Zagrebu. U zvanje znanstvenog savjetnika izabran je 1999. godine. Voditelj je projekta «Gramatika hrvatskog crkvenoslavenskog jezika». Kao profesor, vanjski suradnik, predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Puli i Splitu kolegije Starocrkvenoslavenski jezik i Slavenska poredbena gramatika na dodiplomskim i poslijediplomskim studijima.

          Član je uredništva časopisa Suvremena lingvistika, Matice hrvatske i Hrvatskog filološkog društva. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim lingvističkim i slavističkim skupovima u zemlji i inozemstvu.

          Objavio je do sada 6 knjiga, 26 znanstvenih radova, 3 rada je objavio u međunarodnim zbornicima, nekoliko stručnih radova, te 7 prikaza na području lingvistike i hrvatske starocrkvenoslevenske glagoljaške književnosti. Za knjigu «Slavenska poredbena gramatika» (2002.) dobio je nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za 2003. godinu.

          Uvršten je u 17. knjigu «Who's Who in the World 2000.» New Jersey, USA.

           Živi i radi u Zagrebu.

 

           Prof.dr.sc. GORAN REM, književni znanstvenik, književnik i pjesnik, učenik. Rođen je 12. studenog 1958. u Slavonskom Brodu. Osmogodišnju školu i gimnaziju je završio 1977.  u Vinkovcima. Diplomirao je jugoslavistiku 1981. na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Doktorirao je 1998. kroatistiku na temu «Intermedijalnost u suvremenom hrvatskom pjesništvu». Od 1992. godine je predavač na Pedagoškoj akademiji u Osijeku gdje prolazi sve stupnjeve sveučilišnog djelatnika, predaje kolegije Stilistika, a kasnije  Nova hrvatska književnost. Od 2005. je izabran u status izvanrednog profesora osječkog Sveučilišta na novom Filozofskom fakultetu. Temeljno područje njegovog znanstvenog interesa je poetologoja hrvatskog pjesništva.

          U književnosti se javlja teenagerskom knjigom pjesama «Ženitva», 1985. tiska tri zbirke pjesama i pjesmu plakat Sonic youth, 1995. objavio je zbirku «Dobre oči tvoje». Ostala su mu djela: «Čitati Hrvatsku» (1994.), «Slavonsko ratno pismo» (1997.), koautor je znanstvene povjesnice «Slavonski tekst Hrvatske književnosti» i brojna druga. Sudionik je brojnih znanstvenih i književnih skupova u zemlji i inozemstvu.

          Živi i radi u Osijeku.

 

          Ostali knjževni znanstvenici su: dr. sc. Eugenija Barić rođ. Hornjak (Šid, 1943 – Vinkovci, 1999.), maturirala 1962., diplomirala 1966. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirala 1995., radila je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu, objavila je 30 znanstvenih i 24 stručna rada; doc.dr. sc. Bernardina Petrović, književna znanstvenica, književna kritičarka, učenica, (Vinkovci, 1965.), maturirala 1984., diplomirala na Pedagoškoj akademiji u Osijeku 1991., doktorirala 2003. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, uposlena od 2004. na Katedri za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, objavila je 2 knjige i 30 znanstvenih radova; doc.dr.sc. Anica Bilić, rođ. Antolović, ravnateljica Centra HAZU Vinkovci, književna znanstvenica,  književna kritičarka, učenica i profesorica, (Vinkovci, 1965.), maturirala je 1983., diplomirala je 1989. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, doktorirala 2002. na istom fakultetu, do sada objavila preko 30 znanstvenih i stručnih radova; asistent dr.sc. Ružica Pšihistal, rođ. Bondža, osječka književna znanstvenica, književna kritičarka, učenica i profesorica,  (Vinkovci, 1966.), maturirala 1984., diplomirala je 1992. na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, doktorirala 2005. na istom fakultetu, uposlena od 1993. na istom fakultetu, do sada objavila 30 znanstvenih istručnih radova; dr.sc. Helena Delaš, lektorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Odsjek kroatistike, Katedra za hrvatski standardni jezik, učenica (Vinkovci) i drugi.

 

           Pored spomenutih književnika, književnih znanstvenika, književnih povjesničara, jezikoslovaca,  kroz  Gimnaziju  u  Vinkovcima  prošla  je  još jedna grupa afirmiranih književnika, bilo kao njeni učenici ili profesori, koji su se svojim djelima javili u regionalnoj slavonskoj i hrvatskoj književnosti. To su: Mijat Riesel, filolog, prevoditelj, bio je profesor,  (Jarmina, 1809. – Vinkovci, 1883.); Juraj Tordinac, ilirski pjesnik, bio je učenik, (Đakovo, 1813. – 1893.); Rudolf Veselić – Fröhlich, pisac i jezikoslovac, učenik, (Beč, 1819. – Mondsee,1862.); Ferdo Filipović, svećenik, pisac, skupljač narodnog blaga, učenik, (Velika Kopanica, 1833. – Đakovo, 1916.); Jovan Grčić, srpski pisac i prevodilac, učenik, (Vukovar, 1855. - Novi Sad, 1941.); Ivan Scherzer, filolog, učenik, (Vinkovci, 1866. – Dubrovnik, 1914.); Stjepan Babunović, vjerski pisac, učenik, (Privlaka, 1877. – Sarajevo, 1918.); dr. Ferdo Martinović, pjesnik i pisac, učenik i profesor, (Babina Greda, 1879. – Stari Mikanovci, 1913.); Grgur Galović, vjerski pisac, učenik, (Županja, 1882. – Đakovo, 1923.); Ferdo Galović, pisac, učenik, (Županja, 1887. – Zagreb, 1931.); Josip Crepić, pripovjedač, učenik, (Trnjani, 1890. – Đakovo, 1940.); Jovan Korda, pisac, učenik, (Mirkovci, 1894. – Beograd, 1967.); Dragutin Aleksić, pjesnik, esejist, književni kritičar, učenik, (Bunić, 1901. – Beograd, 1958.); Vanja Radauš, kipar, slikar, grafičar, ali i pjesnik, učenik, (Vinkovci, 1906. - Zagreb, 1975.); Stjepan Bačić,  pjesnik, arhivist, profesor, (Babina Gre­da, 1908. – Zagreb, 1982.); Vladimir Jurčić, kniževnik, kritičar, publicist, zagonetač, učenik, (Bjelovar,1910. – Jazovka, 1945.); Antun Martinovski - Baba, pjesnik, učenik, (Slavonski Brod, 1919. - Vinkovci, 1942.); Đuro Šnajder,  pjesnik, učenik, (Nuštar, 1919. – Zagreb, 1993.);  Fra­njo Žanić, pjesnik, učenik, (Beli Manastir, 1920. - Vinkovci 1945.);  Slavko Mađer, pjesnik, učenik, (Ruma, 1922. - Novi Marof, 1946.); Stanislav Feminić, liječnik, dječji pjesnik, pisac, prevodilac, učenik, (Careva Ćuprija, BiH, 1924.); Franjo Tanocki, filolog, književni povjesničar, učenik, (Dalj, 1928. – Osijek, 1996.); Zvonko Štaubringer, pisac, pu­blicist, učenik, (Vinkovci, 1931.); Ivan Berislav Grigić, ekonomist, novinar, pjesnik, učenik, (Dubovac, 1931. – Vinkovci, 1992.); Đuro Perica, dipl.ing., politički zatvorenik, pjesnik, političar, učenik, (Nijemci, 1941.); Nikola Jukić, pjesnik, dječji pjesnik, učenik, (Kovačić, BiH, 1941. – Vinkovci, 2001.); Mirko Hunjadi, pjesnik, književnik, publicist, učenik, (Vinkovci, 1942.); dr.sc. Branimir Bošnjak, pjesnik i kritičar, esejist, učenik, (Vrbica, 1943.); Šimo Frković, mikanovački povjesni pisac, učenik, ( Stari Mikanovci, 1943.); Ana Nana Vuković, pjesnikinja i novinarka, učenica, (Otok, 1948.); Pavo Petričević, prof., pisac, učenik i profesor (Stari Mikanovci, 1952.); Milan Maćešić, pisac, učenik, (Vinkovci, 1960.); Dražen Brandić, pjesnik, učenik (Vinkovci, 1960.) Darko Vuković, pjesnik, učenik.     

 

Nazad



  [1] Srbijanci danas pričaju na sav glas i  na svim mjestima, pa i u Haagu  (Milošević, Šešelj) (?!),  kako su oni  Hrvatima dali državnost, jezik, pravopis, a evo  što se dogodilo s pravopisom. Našao sam na internetu, a lako je naći: «...Austro - mađarski gospodari uz ostalo,  Hrvatima oduzeše vlastiti pravopis, nametnuše i stanovite oblike tuđe sklonitbe. Svojim Oblicima, izdanim 1879. Rubikon prelazi Ivan Broz. Dotičnik 1893. objavljuje svoj Hrvatski pravopis. Naručio ga Khuen Hedervary. Ukratko se za nj može reći kako je pravo hrvatsko izdanje srbskoga fonologijskoga pravopisa. Još se u njemu nađe koja mrvica hrvatske dotadašnje stvarnosti, ali će i one ubrzo okopnjeti.  Nakon 1918. odpoče snažno posrbljivanje hrvatskoga jezika. U drugoj se Jugoslaviji otišlo gotovo do kraja. A Slovenci preuzeli hrvatski pravopis i njime se uzpješno služe do našega doba. Uz to, imenuju ga – gajica. Tko se u Hrvatskoj želi upoznati s hrvatskim pravopisom, neka pogleda - slovenske novine ili knjige! Slovencima valja hrvatski pravopis, Hrvati ga se morali odreći....».                      

 

                    [2]  N. dj. pod  16, str. 41.

                    [3]  U gimnazijskim  matičnim knjigama od 1930. do 1938. upisan je kao Ivan, u jednom zapisniku sjednice Nastavnog vijeća iz 1934. upisan

                              je  kao Željko Dučmelić, kao i u potpisu svojih pet knjiga.

                                  

  [4] Ja sam se divio njegovoj velikoj knjižnici u radnoj sobi, a on mi je tada objasnio da je djelomično njegova,   djelomično od  JAZU-a,

       dodavši   «Moja žena čita više tvoje kozerije u Vinkovačkim novostima nego moje stručno- znastvene radove».

                           

                    [5] Ovom kratkom biografijom akademika Milana Moguša, ne želimo ga prisvojiti  od uvažene senjske Gimnazije, a niti zaboraviti jednu

                              godinu njegovog obrazovanja u vinkovačkoj Gimnaziji.

                    [6] http://mahazu.hazu.hr/CZVinkovci/KCorkalo_bibl.html